Jako puno sam razmišljao kako početi ovaj blog sa obzirom da je o covidu-19 već toliko toga rečeno. Toliko toga smo već čuli na tu temu i svjesni smo da nam je ta priča polako ali sigurno usmjerila pozornost na sebe, i tako promijenila budućnost.
Svi znamo kako je ta pošast došla na svijet.
Svi znamo da smo to pomalo ignorirali na početku…
A poslije?
Poslije smo počeli razmišljati… O čemu?
Naravno svatko na svoj način. Ja, kao osoba koja nikada nije prestala vjerovati u sebe, gledao sam na te stvari kao na neku trenutnu krizu… Imali smo ih u životu. Borimo se. Idemo dalje. S druge strane moram priznati da mi je ta izolacija nekako tog trenutka u životu i odgovarala. Konačno sam poslije toliko vremena mogao raditi neke stvari za koje dugo nije bilo vremena. Tempo života i karijera, ako ih nemaš pod kontrolom, mogu te odvesti jako daleko od tebe osobno. Ako bi govorili o telefonu rekli bi: »Vraćanje uređaja na tvorničke postavke«. Upravo to se je meni dogodilo.
Počeo sam razmišljati o svojoj obitelji. I do sada sam o njoj razmišljao, samo sada sam nekako drugačije razmišljao.
Nekako šire.
Moja djevojka Maja i ja smo živjeli u Ljubljani, a vikende je s nama provodila i moja osmogodišnja ćerkica Mila koja je inače živjela kod bivše supruge u Luciji. Maja je radila u jednom kafiću u Ljubljani, a ja sam u tom trenutku života uglavnom radio na projektima. Taj rad na projektima je značio da ste par mjeseci zaista radili kao konj po 12-13 sati na dan. Zato smo poslije odrađenog projekta svi trebali opet par mjeseci da napunimo baterije. Tako to ide. Sudbina je tako htjela da smo Maja i ja otišli u maju mjesecu 2018. godine na malo duži odmor u Pulu. Oboje smo željeli pobjeći iz tog tempa u Ljubljani bar na neko vrijeme. S druge strane je Pula bila još bliže Luciji tako da je moja Mila i dalje nesmetano provodila vikende kod nas dvoje. Samo ovaj put na moru. Uzeli smo u najam prekrasan stan sa balkonom i pogledom na more. Čarobne su bile te jutarnje kavice na balkonu. Shvatio sam da mi ljudi s kontinenta živimo dva do tri puta godišnje po desetak dana, onako kao što oni koji žive na moru, žive svoj cijeli život.
Kako je to ljeto 2019. godine polako ali sigurno završavalo, isto se je događalo i s našom ušteđevinom. Bio je to kraj odmora. Pomalo je mirisalo na Ljubljanu. I onda nam je nekako uspjelo i to da se vratimo radnim obavezama, a da ostanemo i dalje u Puli. Maja je dobila posao u jednom kafiću, a ja sam zahvaljujući internetu i dalje mogao funkcionirati u poslovnom smislu. Tako smo dočekali i Novu 2020. godinu. Na moru. Ipak, plan je bio da se u martu iste godine vratimo nazad u Ljubljanu. Čekao me je važan projekt kojeg smo jako dugo vremena dogovarali. I kad smo već dobrim dijelom bili pripremljeni na to da se pakiramo… Umjesto projekta, došla je “gospodična karantena”. Bio je to početak mojeg najdužeg odmora u životu. Svi projekti bili su zaustavljeni do daljneg.
Bez obzira na sve, cijelo to vrijeme sam svaki vikend i dalje petkom odlazio po svoju Milu u Luciju i isto tako je vraćao nazad u nedelju. Svi znamo, prelazak preko državnih granica za vrijeme karantene je s vremenom postajao sve veći problem. Da li zbog različitih odluka državnih institucija u različitim državama, ili zbog ljudi koji su sve više i više bili u strahu od epidemije? Ko će ga znati. Beskrajno sam zahvalan i tim ljudima zaposlenim u graničnoj policiji koji su mi pomagali svaki vikend savjetujući me kako i na koji način pronaći mogućnost u novim pravilima za prelazak državne granice, a sve zbog toga da odem po svoju kćer. Ironija svega je to da sam nakon prelaska Hrvatsko – Slovenske granice imao svega pet kilometara vožnje do adrese bivše supruge, tako da bih se već nakon petnaestak minuta vraćao nazad preko iste te granice, samo ovaj put skupa s Milom u vozilu.
Većinu tih vožnji mi je pravila društvo Maja. Sve dok se nije dogodila prva situacija. Prvi problem. Klijentica iz Postojne mi je sama predlagala petak za poslovni sastanak u Postojni, znajući da se svaki vikend vozim zbog moje Mile u Luciju. Na ulasku u Sloveniju mi je granični policajac koji me poznaje od prije rekao: »Ti možeš u Sloveniju jer imaš poslovni sastanak, ali tvoja djevojka ne može jer mora odmah u izolaciju. Vratite se nazad u Hrvatsku. Ona neka ode na kavu u Umagu, a ti dođi bez nje. Tako smo i napravili. Maju sam pustio u Umagu, i vratio se nazad na granicu. Kad smo poslije svega moja Mila i ja došli u Umag po Maju, saznali smo da u Umagu ne rade kafići. Nije radilo ništa. Maja je dva i pol sata šetala po praznom Umagu.
Sjećam se i jedne druge situacije.
Mila je bila kod nas dvoje u Puli cijeli tjedan, jer škole nije bilo, a u međuvremenu su se promijenile sankcije za prelazak preko državnih granica. Tada ni ja više nisam imao nikakvih uvjeta da uđem u Sloveniju. Opet su mi pomagali granični policajci pa su mi dozvolili da nazovem bivšu suprugu koja je došla s druge strane granice i smjela sačekati deset metara od rampe da naša Mila sama prošeta s jedne strane granice na drugu stranu. Kao na filmu. Mila se je svakih par koraka okretala i gledala me kao da je znala da slijedeći vikend nećemo biti skupa. Tako je i bilo. I slijedeći vikend. I slijedeće vikende… Hvala Bogu da postoji viber ili skype tako da smo se na taj način čuli i vidjeli svaki dan, i tako znatno smanjili škodu zbog nemogućnosti da smo zaista skupa.
Mislim da su nas te stvari to još bolje povezale.
Bar je tako bilo kod mene.
I naravno jer sam kao čovjek fajter u životu, uvijek sam nekako pronalazio načine da u svemu tome vidim šansu za neke dobre stvari. I onda… Recimo… Podmažeš sva vrata u stanu da ne škripe. Pofarbaš zidove. Popraviš roletnu. Inventura garderobe. Polako ali sigurno nam je i kuhinja postala nekako važna. Dosta često je to bio jedini problem. Što će biti za ručak? Oboje smo kuhali pa nam samo kuhanje nikad nije bio problem. Oboje smo uživali u dobroj hrani pa smo u tom vremenu zaista probali skuhati sva jela koja su nam se sviđala. Kuhali smo i jela koja je meni moja pokojna mama kuhala kad sam bio dijete.
To je taj faktor koji se je dogodio za vrijeme karantene. Za vrijeme izolacije. Jednostavno počnete razmišljati drugačije. Nas dvoje smo iskoristili karantenu totalno pozitivno i postali još bliži. Često mi je kasnije Maja govorila da je sretna u životu jer je karantenu preživjela samnom. I ja sam svakako sretan da sam karantenu preživio s njom.
Činjenica da je Covid-19 znatno više ugrožavao stariju populaciju je dovela do toga da i sam počnem razmišljati o tome. Nisam baš star, ali ako imam 48. godina onda nisam ni mlad. Imam dva brata koji su znatno stariji od mene. Oni su itekako ugroženi. Počeo sam ih zvati svaki dan. Poslije dugo vremena smo počeli svaki dan komunicirati. Žalosno je da nas je Covid-19 na to natjerao. Hvala mu na tome.
Ponovo sam oživio stare kontakte tako da je normalna svakodnevnica bila navečer WhatsApp s Tomom iz Beograda, ili s Mišom iz Zagreba, ili s Janezom iz Ljubljane. Svakodnevno smo se svi smijali različitim ponašanjima i odlukama naših država za vrijeme pandemije. Cijelo to vrijeme gledali smo Švedsku koja na svoj način ignorira cijeli svijet. Da ne govorim o svim tim aferama o nabavi medicinske opreme u svim državama. Bezveze je da o tome pričamo.
Ono što jeste sigurno je to, da je Covid-19 doveo sa sobom vrijeme maski i vrijeme najvećeg poskupljenja sredstava i opreme za anti-bakterijsku higijenu i zaštitu u povijesti. Sjećam se nedje na početku pandemije, kad su odjednom sve ljekarne ostale bez maski. Na internetu je neko poduzeće preko oglasnika prodavalo 10 najobičnijih maski za 750 kuna. Bilo je to ludo vrijeme. Dani kad smo čekali u redu ispred trgovine po pola sata. Dani kad su se toalet papir i brašno, i kvas kupovali na tone. Dane kad poslije 17:00 sati popodne na benzinskoj pumpi nisi mogao kupiti cigarete. Ili pivo. Ali si zato mogao kupiti kekse. Ili čokoladu.
»Pa naravno da je to sve povezano sa 5G i sad će nam još i čipove ugraditi« govorili su neki ljudi na svojim forumima koji su nicali na internetu svaki dan sve više… I onda ekspolozija razno raznih koncerata na YouTube… Svi su imali neke poruke. Skoro svi pjevači, bendovi, glumci, umjetnici su pokušali na taj način doći do svojih obožavatelja.
I onda jedan dan zbog bezazlene greške u iznosu na plaćanju računa za mobitel, televiziju i internet preko mobilne aplikacije ostanete slučajno bez mobitela, kablovske i interneta? Moj susjed to nije mogao preživjeti. To popodne kad mu se je to dogodilo je kod mene pogledao sve utakmice toga dana. I bio na mom telefonu cijelo popodne. Moj stan je za njega na neki način bio oaza gdje je na dnevnoj bazi mogao doći u posjetu na sat ili dva… Govorio bi mi da jednostavno ne može izdržati cijeli dan u istom prostoru sa djecom i ženom. Usput bi mi popio pola litre rakije dok si rekao keks.
Nekim ljudima ta izolacija jednostavno nije prijala. Osjećali su se zarobljeni. I ja to razumijem. A nekima poput mene… Bio je dovoljan šum mora na plaži svako popodne. Bilo je dovoljno dobiti zagrljaj voljene osobe. Bilo je dovoljno s njom ujutro na balkonu popiti kavicu i gledati svitanje.
Ja sam se, bar tako mislim, za vrijeme karantene nešto i naučio.
Mislim da smo svi nekako zaboravili živjeti, i da nas je ta izolacija podsjetila na neke temeljne vrijednosti.
Jeste li se vi što naučili? Kako ste vi proživjeli karantenu?
Kako je ona uticala na vas?
Najnoviji komentari