Kako se zaraza novim korona 19 virusom približavala iz Kine, slušali smo i gledali o potpunim zatvaranjima gradova, država. Ali, ovo se događalo negdje vani, u Kini! Nije nas previše dirnulo. Međutim, koliko god se događaju diljem svijeta sve katastrofe, tragedije i prirodne katastrofe, mi smo od njih zaštićeni.
Onda je epidemija “preskočila” u Europu. Talijanski sjever odjednom je postao mjesto očaja. Sa nogometne utakmice ljudi su prenijeli zarazu na šire područje. Također u Hrvatsku i Sloveniju. Ljudi su počeli oboljevati, umirati. Gradovi su uveli potpunu karantenu. Putovanje u i iz gradova bilo je zabranjeno. Više nije bilo moguće napustiti regiju. Do tada opuštena putovanja između zemalja EU-a postala su praktički zabranjena preko noći. Osnovno ljudsko pravo – sloboda – je postalo ograničeno. Sloboda kretanja. Teško podnosim ograničenja. Ograničavanje slobode je najteže.
U ožujku 2020. nazvala me novinarka Novog lista da joj ispričam kako se Slovenija priprema na zatvaranje države – lock down i objavila članak https://www.novilist.hr/novosti/hrvatska/lijecnica-iz-matulja-svaki-dan-putuje-u-postojnu-ovo-nikad-nisam-dozivjela-zivot-je-gotovo-stao/ pod kojim se i danas, nakon dvije godine, možemo mirno potpisati. Život je stao. Doslovno! I tek je počelo. Jesam li se uplašio? Ne, ali me potaknulo da budem još opreznija.
S druge strane, sastanci su bili ne samo zabranjeni, već su mogli biti i opasni po život. Najčešća okupljanja, susreti čak i unutar obitelji, odjednom su postala mjesto gdje su mlađi članovi bili prijetnja starijim članovima obitelji. Katastrofa! Poduzete mjere ograničile su kretanje samo na najbitnije: odlazak na posao, nabavka osnovnih namirnica, hitni poslovi,… sve ostalo odvijalo se isključivo kod kuće, iza zatvorenih vrata. Čak je i djeci bilo zabranjeno ići na igralište, u vrtić, u školu. Ostani kod kuće bile su poruke odasvud.
Prvih nekoliko tjedana razmišljala sam da bih mogla preboljeti infekciju. Zaraziti se ne bi bio problem. Dolazilo je sve više pacijenata. Nismo znali jesu li imali novu infekciju SARS-2 ili neku drugu prehladu. Tek drugačija klinička slika, neobičan tijek, “čudni” rezultati vitalnih funkcija, davali su dojam da pacijent ima koronu. Bilo je komplikacija s laboratorijskom dijagnostikom jer je tih pacijenata bilo sve više i jednostavno nije bilo kapaciteta za tako snažan porast broja pretraga. Razgovaralaa sam s kolegama da bi bilo lijepo postići prirodni imunitet – nakon prevladavanja infekcije i onda normalno raditi. Ali kada sam pratila pacijente, koliko su teške oblike bolesti imali, koliko bolova su trpili, teško disali, jednostavno NE ŽELIM te bolesti! Nedostatak zraka je nešto najstrašnije, osjećaj bespomoćnosti i stalna borba za svaki dah. U prošlosti sam takve pacijente viđala samo u završnoj fazi kronične opstruktivne plućne bolesti. Unatoč nadomjesnoj terapiji kisikom, pacijenti imaju stalan osjećaj nedostatka “zraka”, svaki udah je naporan i ne donosi osjećaj olakšanja. Ono što radimo spontano, nesvjesno – dišemo, njihova je jedina misao. Ne želim ovu bolest!
Maska za lice postala je neophodan dio osobne opreme. Nigdje bez nje. Ako su rukavice označavale rad s pacijentima kao zaštitu od HIV infekcije, odjednom su maske označile naš rad s pacijentima potencijalno zaraženim novim virusom SARS-2. Ne bilo kakva maska. One s višom razinom zaštite, ffp2 ili čak 3. One koje se koriste u operacijskim dvoranama i do tada ih nismo vidjeli na licima običnih ljudi na cesti.
Još više! Počeli smo nositi zaštitne kombinezone. Prvi koje smo dobili iz skladišta trebali su se koristiti u slučaju zaraze virusom ebole. Prepoznatljivi su izdaleka. Narančasto – crveni, plastični su. Od milja smo ih nazvali – Ebola outfit. Uvježbavali smo proceduru oblačenja i svlačenja, čistu i prljavu zonu, nošenja zaštitnog vizira ili naočala, duplih rukavica čak i plinskih maski. Onaj tko nije imao dodatni natpis na kombinezonu bio je neprepoznatljiv.
Nosim dioptrijske naočale. Nakon samo nekoliko minuta postale su mutne. Obično je ostao sačuvan samo središnji dio vida. Ponekad sam na kraju pregleda vidjela samo još na jednu stranu, tek toliko da ipak završimo intervenciju. Zbog nedostatka zaštitne opreme, kombinezon je nekoliko mjeseci dezinficiran. Nakon posla ih stavite na vješalicu u kontejneru i onda kolega u “punoj” opremi ulazi i uključuje raspršivanje vodikovog peroksida u aerosolu. A onda nakon još prezračivanja ide u ponovnu upotrebu. Samo na taj način bilo je moguće pružiti skrb za sve veći broj pacijenata na terenu. Za svakog “prehlađenog” pacijenta novi kombinezon, nova maska, novi vizir ili naočale, novi par rukavica… jer su neki već zaraženi koronom, drugi su “samo” prehlađeni. Za nas je svaki pacijent bio potencijalno zaražen jer još nisu bili obavljeni brzi testovi na terenu. Bili smo maksimalno oprezni.
Nekada je bio na radnom mjestu standard sa dva ormara, jedan za radnu uniformu, drugi za osobnu odjeću. Koliko bi to sada bilo potrebno! Poštivanjem svih pravila i dalje postoji veliki rizik od prenošenja zaraze u kućni okoliš – odjećom. Tako sam se obično svlačila nakon dolaska kući odmah u garaži i stavljala odjeću na terasu. Na vjetar, na sunce. I uspjelo je! Nisam bolest “donijela” kući.
Međutim, u našem radu se počela osjećati nelagoda. Nema više ulaženja u ambulante u Domu zdravlja. U svakom zdravstvenom stanju koje bi moglo značiti infekciju – idemo u kontejner! Kako procijeniti stezanje u prsima kao dio infekcije ili je uzrok u nekom drugom zdravstvenom stanju? Kako procijeniti jesu li možda i povezani? Kako pomoći unesrećenoj osobi koja je potencijalno zaražena? Kako pomoći bolesniku s moždanim udarom, srčanim uinfarktom i s koinfekcijom? Jesu li ostali članovi obitelji zdravi kod posjeta pacijenta kod kuće?
U zraku se osjećala nelagoda. Iako nije samo dužnost, već i želja da se pomogne bolesniku, osjećaj bespomoćnosti pred potencijalnom infekcijom izazvao je popriličnu nelagodu, za mnoge pravi strah. Strah od bolesti, od nepoznatog.
Moja mama ima preko 80 godina, gomila lijekova. Kako je zaštititi od zaraze? Nažalost, jedina prava mjera bila je karantena. Srednjovjekovna metoda! Jedino stvarno učinkovito. Mjesecima se nismo vidjeli uživo. Preteško!
I, nigdje ljudi na cesti, ulici. Čak je i hodanje u prirodi bilo manje-više, ako ne sasvim zabranjeno, onda barem nepoželjno. Strah se nastanio u svim porama društva. Pozdravljali smo se izdaleka. Bez rukovanja! Nema posjeta! Bila je velika privilegija imati svoj vrt, terasu, šetnicu na kojoj nema drugih ljudi. Čak je i djeci bilo zabranjeno igrati se vani.
Radna obaveza bila je pravi blagoslov. Izlazak iz stana je bio dozvoljen. Putovanje na posao. Mogućnost napuštanja mjesta stanovanja. Barem malo slobode kretanja!
Sjećam se nedjeljnog jutra, na državnoj granici i razgovora s policajkom. “Nisam mislila da ću biti sretna što moram ići na posao u nedjelju. Prava je privilegija moći raditi, na radnom mjestu, zar ne?” a dežurna policajka je odgovorila: „Da, moji domovi su uvijek bili nesretni kada sam išla na posao praznicima, nedjeljom. Ali sada mi skoro zavide.” Više vremena za razgovor jer nije bilo putnika, nije bilo ljudi. Bili smo sami. Samo hitne službe, sustavi koji uvijek moraju raditi. Odjednom ogromna privilegija moći neometano raditi! Čak smo bili sretni, iako i radili nedjeljom i praznicima.
Zbog ovog iznenadnog, da tako kažem, privilegiranog statusa, možete još više pomoći i drugima. Doneseš im npr. lijekove iz jedne države u drugu. Ono što je donedavno bilo nezamislivo ponovno postaje stvarnost. Državna granica je zatvorena! Prolaze samo oni koji na to imaju ne samo pravo nego i dužnost. Međunarodni prijevoz na koji smo se tako brzo navikli da je slobodan ima nova i nova ograničenja. Ništa više nije jednostavno, lako! Meni je to bilo omogućeno. Osjećaj je bio nevjerojatan. Imam opravdani razlog za slobodno kretanje. Mogu pomoći, raditi jer imam slobodno kretanje.
Na temelju članka u Novom listu nazvala me gospođa Damira Skansi, supruga Petera Skansija. Petar je između ostalog bio čak i svjetski prvak u košarci! Generacije su se radovale njihovim sportskim uspjesima, živjele s njima. Proputovao je svijet. Sada se, međutim, iznenada suočio s činjenicom da ni on ni članovi njegove obitelji ne smiju prijeći državnu granicu, čak ni zbog takve hitnoće kao što je nabavka lijekova koji su mu nestali. I organizirali smo se! Od Ljubljane do Postojne, pa sa mnom do Jurdanova do kojih je i on je mogao stići, naravno samo uz dopuštenje mjesnog stožera. Nezamislivo nekoliko mjeseci prije toga. Bilo mi je jako drago što sam osobno upoznao sportaša Peterovog formata. A i supruga Damira opisala je hrpu avantura koje je iskusila dok je Petar bio u stranim klubovima. No, činjenica da nisu mogli doći ni do lijekova svima je bila nova. Sve je bilo paralizirano.
Čak su i djeca bila u istoj situaciji. Hitne lijekove iz Italije nikako se nije moglo donijeti iz Trsta u Rijeku, pa makar bili potrebni školskom djetetu. Bio je potreban hladni lanac da se stvari dodatno zakompliciraju. I, organizirali smo se kao “ljudski” lanac. Farmaceut iz Trsta donio je lijekove u rashladnoj torbi na granični prijelaz na Kozini, brzo su otišli sa mnom u Jušiče i otac ih je preuzeo da opet budu u hladnjaku. Dječak je neko vrijeme opet bio opskrbljen. Svi smo bili zadovoljni kako smo se uspješno organizirali, upoznali, čak i ako se nikada prije u životu nismo sreli.
Ni status ni bogatstvo “ne pomažu”. Zatvaranjem društva – lockdownom, svi smo odjednom “jednaki” – ograničeni u kretanju. Jedina “privilegija” bila je rad u službama koje osiguravaju funkcioniranje države. A, pomogli smo i time što smo ljudima pružili osobnu potporu koju država nije uspjela organizirati. Uvijek je na kraju čovjek taj koji čini razliku koji najbolje doprinosi svojom sposobnosti da društvo u danim okolnostima funkcionira. Lijepo je imati prilike da pomognemo najbolje što možemo. Čak i potpunom strancu, čovjeku u nevolji, kojem je potrebna pomoć.
Najnoviji komentari